Krvna zrnca su se prebrojavala i u Selnici pa nikom ništa

Međimurje u kojem živim već 13. godinu smatram jednim od najtolerantnijih krajeva Hrvatske po pitanju nacionalne odnosno vjerske pripadnosti. Pa ipak “biti” Srbin je bila jedna od glavnih tema predizborne kampanje sadašnje vladajuće strukture u Općini. Najčešće rečenice su bile: “Pa kaj bu nam Srbin načelnik?, Pa ne bute valjda glasali za tog Srbina?“, a i na sam dan izbora:” Ne bu te dali valjda glas tom Srbinu (u međuvremenu sam postao i Arap, Bosanac itd)“.

Dakle sve to su potaknula tzv. ugledna gospoda iz Općine. Upravo oni koji bi trebali poticati toleranciju, korektne međuljudske odnose i suživot shodno funkcijama koje obavljaju. Još me i danas ljudi pitaju iz susjednih općina, a koji me znaju godinama, jesam li stvarno Srbin. Govora mržnje ima svugdje, a u Hrvatskoj će ga biti još godinama. Mnogo se toga vuče i zbog nerazjašnjenih prošlih vremena, a kad će tome kraj samo Bog zna. A Kerumu moram ipak “čestitati” na iskrenosti. Naime, malo bi naših političara to reklo tako jednostavno bez uvijanja, tj. mnogi to misle, ali se prikazuju kao bezgranično tolerantni. Nisam Srbin, nisam lopov što mi je najvažnije, ali biti Hrvat-Primorac iz Škrljeva i to je nekad biti teško u Selnici kod dijela ljudi koji ne znaju da se Srbi ne mole u katoličkoj crkvi. Na kraju krajeva najteže je biti čovjek.

Ervin Vičević